Djecu ne donose rode!

Ooo neee, djecu ne donose rode, ide to nekim drugim putem 😊 pa krenimo s mojom petodnevnom pričom o putovanju s kojeg sam se vratila s najljepšim suvenirom na svijetu! Putovanje koje, bez obzira koliko bolno bilo, ni jedno drugo neće moći nadmašiti. Putovanje na kojem sam konačno upoznala svoju štrucu sreće, već ima nadimak – zovemo ga Pinkica! 😊

Na dan termina, 8.8., imala sam zakazan pregled, uzela sam koferić sa sobom jer to moraš stalno furati sa sobom. Iako je ovo bio prvi put da smo ga uzeli, ipak je termin… a taj datum mi je bio toliko savršen, pa sam mantrala da se rodi baš na taj dan, a ako mantraš, onda i kofer uzimaš sa sobom. Makar bila sam uvjerena da idem na pregled i nazad kući čekati trudove ili puknuće vodenjaka (očito nisam dovoljno dobro mantrala haha)… Na pregledu sam bila otvorena 1,5 cm, i mislimo si super…sad će on kroz par dana sigurno. Nakon ultrazvuka je doktorica rekla da je Leoniću malo pala cirkulacija i da je najbolje da ostanemo u dnevnoj bolnici, da mi to još jednom provjere i da mi naprave stres test, odnosno da mi daju malo dripa pa da vidimo kako će sve to ići dalje i da li će morati inducirati porod. Osjećaj nakon toga što je rekla – panikaaaa hahaha, znači ono ushićenost, sreća, briga da sve bude u redu, sto pitanja u glavi – kakva cirkulacija, šta to znači, da mora brzo van, što se dešava… ma totalna ludnica od misli! Ali ostajemo pribrane glave, nekako 😊 … zaprimaju nas u bolnicu i nakon što su mi ponovili ultrazvuk vide da je cirkulacija sad u redu, pa mi nisu radili stres test, ali su rekli da moramo i treći ultrazvuk napraviti taj dan, pa ostajem u bolnici do daljnjeg.

Ono što je zanimljivo je da smo mi taj dan imali jedno vjenčanje koje smo organizirali, a Filip trebao fotkati…tako da prvih pola sata u bolnici provodimo na način da Filip svih obaviještava, aktivira pripremljene zamjene, leti nositi stvari za dekoraciju…jer ipak ne znamo što se može promijeniti i nismo htjeli riskirati da beba mora van prije nego što mi mislimo, a da nam je tatica na nekom vidikovcu usred posla.

Ja otvaram tu svoju super spremljenu torbu, jer ja sam spremna, jel! 😊 Ma jesam drek, haha, uzimam spavaćicu koju sam posudila od frendice i mala mi je, stislo me svuda, gumbići se onako zategli, hoće puknut hahahaha 😊 – mislim zašto bi ja to isprobala prije, nema smisla, pa bit će mi dobra sigurno hahaha, ah to mogu samo ja. Uzimam ja spavaćicu broj 2, a ona na duge rukave, znači samo sam je nataknula i odmah skinula, soba je bila bez klime. Spašava me frendica koja je imala dvije spavaćice s dugim rukavima, Filip leti po njih, nosi mojoj mami, koja skraćuje rukave.. i bili su stvarno ekspresni, već za dva sata sam bila u spavaćici, koja mi je bila baš taman 😊 haha, mi volimo da je gusto i  užurbano!

Sljedeći sati prolaze u čekanju tog trećeg ultrazvuka, što se na moje iznenađenje nije dogodilo, i očito ostajem u bolnici prenoćiti…oko 19h počinju lagane kontrakcije i u 20h me spajaju na CTG, kaže sestra ništa značajno to nije, ja ono ok…a znala sam da kreće.

E sad tu kreće moj šok i nevjerica… naime, ja sam zamišljala da trudovi kreću doma, da se ja tuširam s toplom vodom, da se slobodno krećem, za poticanje bržeg otvaranja trebate biti opušteni, bar su mi tako govorili! Filip me trebao masirati… ono sve je trebalo biti ugodno, a ja se nalazim u mračnoj sobi, bez klime 😊 , ali makar sa spavaćicom na kratke rukave haha! Zamolila sam sestru pilates loptu, koja mi je rekla – „Ok, ali možete je imati samo do 22h i ujutro uzeti opet!“ , jer ću ja skakat s tom loptom po hodnicima, šta? Tu kreće prva suza, prestrašena sam, znam da kreće bebica van, da nema Filipa i još nemam ni loptu, haha! Sad mi je smiješno, tad sam zbilja bila luda. Pitala sam i ako mogu dobiti jastuk da stavim između nogu ili da li mi muž može donijeti jastuk, a ona kaže da ne tlačim muža bezveze, hahaha, ja kažem njoj da to njemu nije nikakva tlaka, na to će ona da će mi dati plahtu da stavim između nogu – jer plahta će full pomoć. 😊 Što sam joj i rekla, pa mi je na kraju ipak dala jastuk, jeeeej, ulazim u sobu – opet plačem, haha.

Kreće noć… čak sam i zaspala od 23h do 1h (btw. na popis stvari za bolnicu dodajte i čepiće za uši, na prvu vam se čini pa šta će mi to, moram čuti bebu ako plače, ali evo u situaciji gdje ste zadržani prije poroda, a cimerica vam hrče, bit ćete presretni jer imate čepiće haha), i onda me probudili bolovi, ništa strašno, ali pojačavali su se, bivali sve češći i više nije bilo sna za mene. Odlučujem se pribrati, prihvatiti novonastalu situaciju, stavljam slušalice u uši, uključujem meditaciju i tako provodim sate, dišem. Radim točno sve što sam naučila kod najbolje trenerice Jenny! U 4 ujutro su se trudovi još pojačali, kada bi osjetila da trud dolazi ustala bi i „plesala“ (lagano vrtila zdjelicom, da potičem otvaranje), i tako sve do 6 ujutro, dok sestra nije ušla u sobu. Spajaju me na CTG i trudovi su joj sad postali “značajni”, bili su na 4 minute, pa me šalju na pregled. Nakon pregleda me vraćaju nazad u sobu, otvorena sam tek 2 cm, pa će kasnije napraviti još jedan pregled. Ali to je to, sad znam da je za pravo, sve je krenulo… javljam Filipu da ode popit kavu i pojesti (Gržinčići nikada nisu gladni 😊) jer ovo kreće i to brzo! 😊 Sad sam mogla uzeti pilates loptu, tako da sam sljedeća dva sata provela na njoj.

Sljedeći pregled je bio u 9:30, otvorena 2,5 cm, i govore mi – vi ste za rađaonu. Jedva sam se  zahvalila doktoru, znači suze sreće su samo krenule teći…ajmeeee konačno ću ga upoznati. Totalni fokus sam stavila na tu bebicu i na kraju mi je ovo cijelo iskustvo s tom mračnom sobom i prolaskom kroz trudove u biti napravilo još jačom, osjećala sam se baš poput prave lavice, onako ponosna na sebe! Stvar je samo da se prebaci taj kliker u glavi, da ne očajavate, nego da prihvatite što god da vas snađe na tom putu.

U 10h sam ušla u rađaonu, Filip je došao u 10:05… i moj potpuni mir uz njega počinje.

Filip – on zaslužuje cijeli jedan post hehe… ajme koliko je bitno imati tako jednu osobu od povjerenja kraj sebe. Dobila sam pilates loptu, Filip me između trudova masira i mazi, čak i hrani 😊 da, da… jela sam u rađaoni – pa neće Slađa valjda gladna rađati, već sam rekla da Gržinčići nikada nisu gladni 😊! Kada je postalo sve intenzivnije, i  kada bi se malo pogubila, on je disao sa mnom i vraćao me nazad u mir! Bio je tu, baš onoliko koliko je trebao, znao je dozirati koliko me dirati i kada me treba pustiti! A naša povezanost nakon ovog iskustva postala je još snažnija, a mislila sam da je to nemoguće!

U 14h su mi pokidali vodenjak i dobila sam drip, u 15h epiduralnu a u 15:50 je izašla mala štruca sreće, mali lavić, naš Leon! Maleni sićušni Leon od 3100 g i 49 cm, naša mala pinkica!

Fascinirana sam majkom prirode, i kako je naše tijelo stvoreno za stvaranje novog života. Imala sam osjećaj kao da sam na prekidač i kao da je netko stisnuo gumb i poriv za tiskanjem je počeo. Izašao je jako brzo, babica mi je bila najdivnija, slušala sam je koliko sam mogla i došao je on, čula sam njegov plač, a onda i plač Filipa, ja nisam plakala, ja sam bila u šoku! Koliko emocija, ne znam ih prenijeti riječima, osjećaj zahvalnosti, olakšanja, sreće, ljubavi, ushićenosti, ponosa… ponosna i na Leona, i na sebe…i na Filipa, na našu malu obitelj. Stavljaju ga na mene i odmah prestaje plakati, zna on da je na svojoj mamici. Filip je prerezao pupčanu vrpcu, a usput to i fotkao, znači rasturio je na porodu. Uspio je meni bit najveća podrška, sve proživjeti emotivno i još sve to zabilježiti ovim čarobnim fotografijama.

Za mene je porod naljepše životno iskustvo… koliko god bolno bilo, ta lavovska snaga žene i ljubav koja obuhvati cijelu prostoriju rođenjem malenog čuda nemjerljiva je s ičim u životu. Moram pohvaliti sve doktore, babice, anesteziologe KBC-a Rijeka, apsolutno svih… tih 6 sati u rađaoni su zbilja nastojali biti prijatelji i majki i bebe, i nastojali su udovoljiti svim mojim željama. Babica me pohvalila nakon poroda, vjerojatno svih pohvali, ali nema veze, ta pohvala je tako značila! Kada sam izlazila iz rađaone pitali su me – „I, se vidimo opet?“, na što je moj odgovor bio naravno da da – kažu rijetko se to čuje tako odmah u rađaoni! Ma istog trena svu bol sam zaboravila.

Sve vi buduće majke, koje to tek čeka, ne slušajte negativne priče, okružite se pozitivnim iskustvima i vjerujte, vjerujte da će sve biti uredu, i vjerujte tim ljudima u rađaoni. Ja sam im se skroz predala, bez sumnje na ijedan njihov potez, znala sam da će sve biti onako kako mora biti, i pustila sam da me sve to vodi do konačnog mog fokusa – Leona na mojim prsima!

Nakon poroda je krenula treća faza mog putovanja, a to je povezivanje mene i bebe, prvo dojenje i briga o tom malenom biću, koje sad potpuno ovisi o vama. U 20h su mi donijeli bebicu u sobu, pustili ga i otišli, čekalo nas je sljedećih 5 sati plača, dok mu konačno nisam uspjela dati cicu. Iznenadila sam se da mi nitko tamo nije pomogao, niti pokazao kako… tako da mi je puno značilo da sam išla u malu školu dojenja, pa sam eto imala tu teorijsku sliku kako bi to trebalo izgledati, da pokušam izbjeći ranice odmah na početku. Nakon što smo se povezali s cicanjem, dalje je sve išlo super, svakim cicanjem smo postojali sve uhodaniji i on i ja. Kroz trudnoću smo jako puno razgovarali s bušinom, vjerujem da nas oni tako maleni razumiju i to sam nastavila prakticirati i kroz trudove i naravno sada kada je tu. Objasnila sam mu da će sve biti u redu i da ćemo mi to uspjeti, i opet vjera… opet je vjera tu bila glavna! Prije svega prihvaćanje situacije kakva god da je i izvlačenje najbolje iz nje. To mi je misao vodilja kroz sve što me u životu prati!

Ostali smo tri dana jer je imao laganu žuticu, puno smo papali pa smo se žutice uspjeli riješiti kroz par dana. Kućici smo išli u nedjelju, nema tih riječi da opiše tu sreću dolaska u svoj dom, sa svojim malenim paketom. Kada smo nas troje krenuli prema izlazu bolnice, emocije u meni su eksplodirale i počela sam plakati, otpuštajući svu onu brigu i strah koji sam osjećala, i uslijedio je osjećaj olakšanja i sigurnosti jer smo sada nas troje skupa!

Sine naš imam osjećaj da te cijeli život čekamo, a tako je vrijedilo čekati te. Sad se idem i dalje topiti u svoj toj ljubavi… uživati u svakom danu, i svim izazovima koje majčinstvo nosi…

Vaša Sweet Mama 😊

By |2018-08-20T15:16:26+00:00August 20th, 2018|Bebica, Trudnoca|4 Comments

4 Comments

  1. Emra August 20, 2018 at 3:46 pm - Reply

    Ma on je jedna velika, slatka pinkica 😍 Hvala na podijeljenom iskustvu da znamo sto nas ceka 😁😁

    • admin September 12, 2018 at 11:53 am - Reply

      hvalaaa puno 🙂 sretno sa svime!

  2. Isidora August 20, 2018 at 5:37 pm - Reply

    Predivno 💗 rasplakala si me 💙💙💙

    • admin September 12, 2018 at 11:54 am - Reply

      :* hvala ti

Leave A Comment